Dragi oče, draga majko, dragi prijatelju, ljubavnice, snu i suputniče...Bože.
Hvala što sjedim sposoban zahvaliti ti. Hvala što znam da to trebam, da to mogu i želim. Već mnogo puta pisao sam ti u glavi kao što već svemir, tvoja zaigrana pravedna sekretarica, znade.
Ne mogu ti reći ništa što već ne znaš oduvijek, ali barem mogu reći da sam saznao dvije tri sitnice o stvarima koje i Ti voliš. Po običaju eto, Ti čekaš da čovjek doraste vidjeti ono što ti vidiš ''zatvorenih očiju'' pa da to kao svaki učitelj možeš podijeliti s njime. Pa pretpostavljem da Ti je jako drago kada netko od Tvoje djece progleda dalje nego je to činio prije, i želi s tobom to podijeliti. 
Naravno znaš, napravio sam  toliko divnih pogrešaka u životu, a grešaka još i jučer, pa i jutros. Hvala i na njima. Shvatim ponekada zašto treba biti posebice zahvalan na njima.                                                  Hvala Ti što sam sebi zaslužio Tebe služiti, sada već i svjesno.  Hvala Ti na rijekama suza i boli, pokazateljima nešto dužeg puta k Tebi. Ali opet moga, i opet puta, i opet k Tebi. Hvala Ti što si i strog i milostiv, i hvala čak i na slobodnoj volji - hrđavoj alatki kojom te u strahovima odbacujemo. Hvala Ti na svim slugama Tvojim koji obasjavaju ovaj planet i zovu nas k Tebi, od kako je svijeta i svjetova. Hvala na lekcijama i jednostavnosti. Hvala na šamaru istine. Hvala Ti na mome zemaljskom učitelju.
Hvala Ti što ispunjavaš baš sve do zadnje naše bedaste želje, iako gotovo nikada na način da smo sposobni uvidjeti da je zbilja tako. Baš kako i treba biti. Vidim jasno da sam dobio sve što sam ikada tražio i želio, i nisi Ti kriv što malo kada znamo što doista trebamo. Sretni smo čak i sa bijednim znanjem što je to što mislimo da želimo.  I čini mi se da uvijek ispunjavaš želje upravo da bi pokazao što u njima nedostaje, i koliko su kratkovidne - naše želje. Uvijek dok ispuniš  želju tada ili omot ili onaj tko je uručuje ili nešto treće ili četvrto nose značaj koji poklonu daje drugačiji smisao, čak odvlači od njega pažnju. Zato tolike ispunjene želje prođu previđeno. I jer smo slijepi naravno. Jer smo si zamislili ne samo to što smo zaželjeli, već i kako ćemo se mi osjećati kada to ''imamo'' i kako će se sve stvari odvijati kada to dobijemo. Da, strašno smo pametni. Dobro si prišapnuo nekome: ''ničemu se Bog ne smije slađe nego ljudskim planovima''.
Bože,  imaš zapanjujući  smisao za humor. Svaka čast. Zbilja jesi i razigrana sila, spomen na energiju vječnoga djeteta. Uvijek uspiješ dignuti zrcalo ispred lica čovjeka onda kada je ovaj najsmješniji ili najbedastiji - da se lijepo može vidjeti. Slično roditelju koji želi uslikati svoje dijete kada se ono ljuti za neku sitnicu- da mu pokaže na šta to liči i da se nešto kasnije oboje mogu na to nasmijati. Hvala Ti na toj spoznaji da nas sva naša očekivanja vode stranputicama, a dobrome putu postavljaju barikade, stranputice i slijepe ulice. Očekivanja su strahovita fatamorgana, ali što je smiješnije: stvarnost inače užegloga pijeska najčešće je mnogo ljepša od te iluzije koju smo stvorili  da bi opravdali svoj trud i ulog energije u nekome pravcu. Umjesto u Tvome, prelijepi oče. Još samo milijun puta da se budala uvjerim, još samo milijun puta da se opečem, još samo milijun puta da to uvidim prije nego kleknem pred Tebe svoj posljednji puta. Znam da ćeš čekati, pa i posljednu budalu na svome putu doma. Prosvijetli molim te moj milijun na brojku mnogo manju, ako mi je dozvoljeno. 
I koliko želja i koliko očekivanja me svakodnevno goni dalje od tebe, i onda vidim Tvoje lice u svojim očima, i samo znam da sve je već tu. Oduvijek. I mogu samo zahvaliti, nepojmljivo budalast i majušan, a opet Tvoj sin, uvijek iznova zahvaliti na svakom udahu, svakom izdahu, na kapljama vode ponaosob, na suncu o moj dlan, na suncu u moj dan, na svjetlosti i na prilikama, na ljudima, na kralješnici, na lekcijama, na tome što dobijam po zasluzi, na osvješćivanju da trebam osvjestiti.
U stidu spuštam svoj nos dok me častiš spoznajom koliko sam doista sebičan, budalast, razmažen i prepun straha, koliko sam uopće proračunat u poredbi sa čovjekom koji se posve predao Tebi, jer tek kad vidim Tvoje nepomućeno svijetlo u svojim grudima, tek tada to i mogu uvidjeti. Oprosti mi i pomozi mi vidjeti - prijatelju, i oče.
Molim te... pomozi mi pomoći si. Pomozi mi pomoći si. Molim te strpljenja. U nestrpljenju ga čekam, a kad dođe znam da ga neću zamijetiti.  Osjećam ipak, rezarvar mi je veći nego prije, i duže mogu na istu količinu strpljenja.  Ostaje mi na strpljenje i zaslugu dočekati dar strpljenja. Iako znam da ga neću zamijetiti kao ni većinu ostvarenih želja, jer to su zrna riže koja dobijam na dlan iz dana u dan, jedno po jedno...gdje prestaju zrnca a počinje hrpica to još čovjek nije otkrio.
Oče oprosti mi na netrpeljivosti, oprosti mi na lijenosti, na umoru, na kukavnosti. Oprosti mi na gnjevu koji začudo oduvijek uspijevam gajiti za male i nevažne stvari, a sve su povezane sa služenjem sebi a ne Tebi i ljudstvu koje te predstavlja. Tebi hvala, i to činim mnogo rjeđe nego ikada prije. Od kako sam te vidio posve jasno - stroži sam prema sebi, ali i više se volim. I čujem te svako malo. I pričam Ti svojim simbolima, i znam da slušaš, čekaš vrijeme kada ćeš moći još i više zaći u mene, a ne samo vrhom nokta svoga palca. Hvala ti.
Nekoć prije činilo mi se da ljudi ponekad čekaju na Boga, dok je zapravo uvijek obratno. Tvoje strpljenje je...doista Tvoje. Veličanstveno. Vječno.
Molim te, ukaži mi čast i snage da te služim. Pomozi mi zaslužiti ostati budan za Tebe i dok spavam, svakog trena, da poštujem svaku misao i svaku namjeru, da štujem svaki otkucaj i svakog tko mi pređe preko noge ili praga. Molim Te za smiraj, mir dubok poput svemirske plaveti, u mojoj dubini. Znam da mnogo tražim, mnogo iščem - prisili me i zaslužiti to. Trudim se. Zbilja se trudim. Pomozi mi ostati otvoren, jer u otvorenosti ja jesam Ti i Ti jesi ja – drugi smisao svemiri ne nude meni.
Pomozi mi zaživjeti do kraja smisao prošlosti i ljudskih sjena koje tamo prebivaju,  jer se nepotrebno trujem i grdim nostalgijom čitav svoj život. Prije nisam znao drugačije nego trovati se, a sada ne mogu više, ne mogu prema tebi sa tim utezima. Ja znam što je prošlost, toliko sam tumarao i zabijao čavle u njezin lijes da je leš već morao ustati i upoznati se samnom. Molim te samo da do kraja ostvarim tu spoznaju. Molim Te da ostavim zauvijek mrtve i ne dozivam ih više. Ako će uskrsnuti neka tako čine s Tvojim blagoslovom. Molim te Bože pomozi mi malo oko te prošlosti, već sam mnogo postigao. Sjećaš se kakav sam bio!? Jedva sam se selotejpom izljepljivao po pukotinama, rob straha, rob strasti, kukavan od ideala, a gladan i žedan ljubavi i Tebe. Obijestan do kosti. Tvoje dijete. Kao što si i sam rekao: ''cvjetić''.
Oprosti na svim bogohuljenjima prijašnjih godina, na svim psovkama i primjedbama. Moraš znati da i nisu namijenjeni Tebi već uvijek meni, a tamo i ostaju, tako da nam je svima kazna - svi jedino sebe kažnjavamo kada Tebe hulimo. Lijepo si sve uredio.
Bože hvala Ti na malim koracima, jer svaki zbilja veliki bio je gorka iluzija. Ne postoje zbilja veliki koraci. Ako i zakoračimo zbilja daleko, znači samo da smo se puno pripremali ili dugo tapkali u mjestu nevidiljivim, ali malim upornim koracima. 
Hvala Ti na svim bezbrojnim slugama Tvojim, koji služe Tebi i ljudima gdje god i kada god zatreba. I kada znaju tražiti i prepoznati.  Zablude su samo pitanje vremena ili pitanje nužnosti, barem vjerujem tako. Hvala Ti na ovom nebu, bilo bi loše kada ne bi mogli gledati u njega, iako zaboravljamo. Kako bilo da bilo, ono je uvijek gore, uvijek gleda. 
Dragi Bože, pomozi mi postati čovjekom koji drugo ljudsko biće nikada neće vidjeti kao objekt svojih žudnji već uvijek kao svrhu svojih težnji. Pomozi mi pošteno zaraditi za pošteni kruh. Pomozi mi pomoći drugima kako bih pomogao sebi. Znam da sve to mogu, znam da se mogu približiti Tvojoj besprijekornoj svjetlosti  koja uzdiže sve padove moje duše kroz ove svjetove i živote.
Molim te, svaki puta kada mi se pogled stane mutiti u samoći ili čežnji stavi dlan na moje srce. Molim te nemoj da zaboravim na Tebe niti sekund, jer tada samo bol znam kao sve one godine prije. Molim te ostani ovdje. Zapravo molim te, pomozi mi vidjeti da zbilja jesi uvijek ovdje, jer nije do Tvojega pristuća dragi oče već do naših strahova.
Molim te, pomozi mi, znam da hoćeš, da se otvorim dovoljno široko da moja djela budu samo jedan izdisaj ljubavi, a nikada više udisah brige.
Pomozi mi postati protočan, oslobođen od sebe i stotina vezanosti, od vode do ljudi, jer vidim samo Tebe, a u Tebi svi su svemiri, sve vode, i svi ljudi. Otvori mi srce da Te opet posve primim u svoj dom, koji je Tvoj dom i da zajedno s Tobom gradim to mjesto koje smo već započeli, a koje je oduvijek završeno, u Tebi.  
I dok pišem ovo i molim Tebe, Ti već šalješ mi glasnike - javljam ti samo da vidim to, očito je, tvoj prst. Hvala što krijepiš moju vjeru. Spreman sam da mi pomogneš. Spreman sam. Spreman sam oče. Pomozi mi da radim i da budem.
Dopusti mi biti dovoljno jak da pustim voljene oko sebe onda kada ih vidim kako si loše čine. Shvatio jesam da ne mogu pomoći nekome tko ne shvaća, jer ni sam nisam shvaćao i katkad teško shvaćam. Dopusti mi da se pomirim posve sa time da drugome ne mogu nikako pomoći ukloliko on sam ne zatraži i spreman je, u suprotnom samo sebe i njega stavljam u rizik pada i činim uzaludne gluposti. Dopusti mi prihvatiti da svatko ima svoje vrijeme i svoj put, i da iako se takvim možda čini ja ne mogu pomoći. Možeš samo Ti kroz mene kada oni tako odobre. A što drugo Ti činiš oče, ako ne to da uporno čekaš i čekaš i čekaš svu djecu svoju!? Gledaš ih kako lutaju sa lošim društvom, kako se odaju laži, kako pate uzaludno, kako pate da bi jednom možda shvatili i prestali. Pokloni mi komadić svoje sprege, svojega strpljenja, svoje...neminovnosti.
Dopusti mi da posve suosjećam a bez da me tuga proguta. Dopusti mi biti sretan u tuzi suosjećanja. Znaš kako sam lijevao radosnice dok sam ti bio blizu, bliže nego ikada prije. Mogao sam zaplakati na svakom koraku koji sam kročio. Teško je dočarati što je sve u njima – tim suzama koje čovjek ima dok je  blizu Tebe. Duboka ganutost, duboka ljubav, duboki zaborav, duboki oprost sebi, duboki spoznaja vječne sveprisutne ljubavi koja nas obavija kao voda dok ronimo. 
I dalje se mnogo čudim oče, sebi i ljudima. Čudim se gdje li sam to, kamo si me to stavio, kamo li sam to dospio svojim odlukama i Tvojom gdje mi je mjesto. Zahvalan sam, ali i začuđen. Nekada mi je teško shvatiti gdje sam ja to doista. S kime sam. Zašto se to mora toliko mnogo mijenjati. Još uvijek mi je teško prihvatiti da ljudi doista NISU posve stvarni, iako i JESU. Da su negdje na međi, ali posve sigurno ne postoje ovako kako ih vidim, i kako se gledaju međusobno. Zajedno samnom. Znaš, i kako je to neobično živjeti u ovakvom mjestu koje nije stvarno, koje nije stalno, koje zapravo nije tu već je samo hologram. Nije mi lako u ovom tvrdome snu uvijek znati –samo sanjam, samo sanjam. Čuda jesu moguća, ali ne i bijeg od odgovornosti, bijeg od posljedica.
Čudim se što još uvijek ima ljudi koji mi sude za moje hrđave postupke, i čiju odrešitost osjećam stotinama i tisućama kilometara od mene. Znaš bolje od ikoga koliko sam griješio. Znaš bolje od ikoga koliko sam sebičan bio. Znaš bolje od ikoga koliko sam neprospavanih noći imao - zacijelo ih je bilo više nego molitvi upućenih Tebi. Ali gotovo je. Tebi hvala na diplomama nekih nižih razreda, barem njihovo gradivo i karmu neću više gomilati, a molitve se gomilaju. To čuješ jasno. Nikada te ne bih tražio ni za koju stvar ovoga svijeta, a da ona nije nekakav oblik veće blizine Tebi.
Čudim se koliko mi ljudi teretimo sebe osuđivajući druge, a time odmah i sebe na veliko zlo. Znaš, neobično je, možda je to čovjekov i najveći jaram, najveća navika i strast - osuđivati drugog čovjeka. Ta lekcija najveći je izazov i pad ljudstva. Znam po sebi. Od svih šahovskih poteza vezanih za ljudsko biće spojivši dušu sa egom, malo je falilo da bude šah mat – protiv Tebe Oče. Točnije, protiv nas. Ti ne bi izgubio mnogo, ali čovjek bi. I on gubi. Mi svi djelić smo tvojega nokta, srećom pa nokte ne ražeš makar su se neki i zapustili. Srećom pa i pijuni ponekada, onda kad ih pojede lovac ili konj i spadnu tamo pored table počnu uviđati i neke druge stvari pored bijelih i crnih, pored kvadrata i polja. I osvijeste se.
Oprosti opet na tvrdoglavosti, na izigravanju žrtve, ponajviše, nauči me da oprostim sebi, Bože, jer sebi još najmanje praštam. Oprosti što unatoč znanju ja i dalje u drugima tražim ono što već imam u sebi – kao što si mi lijepo rekao. To je opet kukavičluk, i po tko zna koji puta. Imam u životu sve, baš tako kako jeste da bih mogao napredovati napokon glavom kroz zid,  a ja i dalje kukam za tuđim primjerima. Gdje je moj primjer? Dat ću ga tebi u čast! Obećajem da hoću. Iz dana u dan  daješ mi priliku učiniti upravo to, i iz dana u dan ja napravim korak i uplašim se. Ponos, strah, bijes, gordost – opet zatvore čitavu tvornicu ljubavi koja je otvorena pro bono, na perpetue mobile. Pomozi mi molim te, opet te molim, pomozi mi da uspijem BITI SEBI UZOR. 
I daj Bože, neka mi padne orah na glavu glupu svaki puta kada se ponašam kao budala. Znam da bi to smanjilo populaciju toga ploda, no obećajem da pored čvoruge  sve tone oraha bih donirao onima kojima nedostaju. Nije mi do oraha, samo do čvorugi. Nemoj da drugi pate radi mene, jer naravno, tada svi skupa samnom pate, a siguran sam da ima more oraha koji ionako propadnu.
Nauči me pravoj poniznosti, onoj koja ne bira kada, prema kome i prema kakvoj duši. To je božanska hrabrost. Molim te, moju veliku lekciju mi pomozi da zaživim do kraja, dopusti mi da prvo budem Tvoj, od Tebe voljen, i voljeti Tebe, a tek nakon Tebe da volim sve ljude, a tek nakon njih da volim sebe. Jer ako Ti nisi prvi, tada niti mene nema, tada se moram na druge oslanjati i u drugima tražiti ono što već u sebi imam. Tada ja ne dajem. Tada samo potraživam. Kompenziram. Trgujem. Molim. Čekam. Ovisim. Samo o Tebi ja zbilja ovisim. Jedino Tebi ja zbilja dugujem. Neka tako bude i ostane.
Dopusti mi zanijemiti toliko snažno da mi šutnja postanu Tvoje riječi, Tvoja djela. Dopusti mi da šutim kao zaliven, i da zalivenost postane jednost djela i riječi. Tebe. Molim te, vjenčaj me sa Tvojom bezuvjetnom ljubavlju koju sam osjetio toliko puta prije i koju kad ne osjećam ne živim, jer tada preživljavam i hvatam se slamke, za osjete, za dodire, za tuđe nedostatnosti. Jer tako sam živio većinu života i valovi su me kupili i nosili posvuda, razbijao sam se o samo takve hridi, i tonuo u velike dubine, ali Tebi hvala svako malo struje me isperu na obalu. Tvoju obalu. I ja ostajem tamo. U ljubavi i miru kakav nikada ranije znao nisam. I za koji bi dao sve na svijetu, sve posjede koje imam i nemam, odjeću sa svojih leđa, prste sa svojih ruku. Molim te, budi moja obala Bože. Budi pjesak među mojim prstima, budi moja mantra mora, šum koji nikada ne jenjava, a uvijek je tu kada sklopim oči. Budi jato zvijezda koje vidim sa nutarnje strane kapaka.
Odagnaj mi boli koje si namećem, i samoću koja se natklanja u mojim mislima o gubitcima. Rasprši te dječje iluzije. Utoni u mene, molim te dopusti mi dopustiti Tebi to. Jesam li dovoljno puta plakao u samoći naričući tvoje ime? Nikada te nisam tražio novca, tuđih stvari, tuđih srca, makar sam za sebe imao puno pogrešnih želja. Znaš, sve što želim ja već imam. Samo te molim mudrosti da to uvidim.
Znam, čujem te, kažeš mi:   moraš pustiti sve, pustiti sve, pustiti sve, pustiti sve, pustiti SVE...i tada SVE dolazi k tebi. A ti moraš ostati prepušten, bilo da ti dolazi ili ne, koliko ti dolazi ili ne, kada ti dolazi ili ne...moraš, čujem te...posve potpuno pustiti sve: i voljene, i ishode, i novce, i račune, i posao, i stan...sve to pustiti iz uma potpuno. Samo raditi. Želi drugima dobro. Budi sretan radi drugih. Zašto? Jer je to način Boga.
I kada radim na način Boga, Bog će doći, osjetit ću ga na svome ramenu, duboko u srcu, u suzi radosnici. Pitao si me, zašto stalno tražim u drugima ono što je već u meni samome? I znamo oboje odgovor. Oprosti. Stalno se dajem, i uvijek ti se opet oduzmem, i valjda je takva narav ljudske vjere dok ne postane svečeva. Zapravo, samo Tebe i ništa drugo ne želim. Niti želim željeti, mojBože.

Robert Marinković

''...Ništa nije VAŠE. Baš ništa, shvaćate li? Ništa živoga VI ZAPRAVO NE POSJEDUJETE. Ni svoju odjeću pa ni svoja tijela. Sve je od Tvorca. Čak i pijesak je od Tvorca! Rodite se goli i bosi i umrete goli i bosi'' – govorio je učitelj povremeno mahajući rukama
Jedno od najčešćih pitanja vezano za duhovnost u današnje vrijeme je: zbog čega duhovni učitelji naplaćuju svoje usluge? Ako su produhovlijeni što će im taj novac i takve cijene?!? To doista zbunjuje sve one koji ''se interesiraju'' za duhovnost. One koji bi rado nešto radili, ali ne rade. To je zapravo većina onih koji imaju duboko u sebi poziv, ali koketiraju sa duhovnošću već tko zna koliko dugo. Zahvalan sam što mi je na to pitanje odgovoreno, isprva riječima, a zatim nutrinom. 
Pravi duhovni učitelj ne radi svoj posao zbog novaca, iako naplaćuje svoj rad sa ljudima kroz posvećenost Bogu. Ako se nađete u prilici biti blizu duhovnog učitelja na neki duži period uvidjet ćete da novac za njega/nju nema isti značaj kao onaj koji mu vi ili mi pridjevamo.  Uočiti ćete, ukoliko nije riječ o šarlatanu ili nekome tko koristi stečene moći za manipulaciju i profit, koliko ta osoba poklanja i pored svoje ''naplate''.
Moram priznati da je pitanje naplate duhovnih dobara i mene opsjedalo prije nekoliko godina dok sam bio student sa vrlo malo novaca, a tečajevi intenziva su bili (i još su)po 300-400 eura. Zašto bi ''prosvjetljenje'' ili tečaj osvješćivanja moralo toliko koštati? No eto, već u korjenu ja sam na novac gledao kao na nešto što nemam, bio je izvor moje frustracije i moga nedovoljnog samopoštovanja. A prava duhovna PRAKSA i njezini rezultati bili su nešto manje nepoznato. Unatoč svim knjigama, svim nastojanjima, težnjama, traganju – nisam posve shvaćao.
Kada bi ste na novac pogledali duhovnim očima i vidjeli njegovu pravu narav, te Vam iz toga ODNOSA PREMA NOVCU on protječe životom kao rijeka kroz tjesnac – tada ne bi ste morali ništa pitati. Tako i majstor; on ne oskudjeva, niti se razbacuje, on samo pušta da ovaj teče kao energija. Slično tekućoj  vodi, novac može ustajati, usmrdjeti  čovjeka. Neprirodno je pokušati blokirati enegiju, iako je posve uobičajena praksa danas - pokušati gomilati (u brizi) ako je to moguće. Naime, iz te perspektive bi ste lako uvidjeli zbog čega učitelj naplaćuje svoj rad i svoj trud i svoj dar. I zbog čega prima.  
Čovjek današnjice toliko je materijalno isfrustriran i proračunat da od duhovjaka očekuje vidjeti nekakav herojski uzor  kojemu ne treba niti zrno riže da bi živio, naime, da bdije od zraka i lebdi nad učionicom. Ili kao što čitelj kaže: da sam kao vrapčić na grani.
Mnogi duhovni učitelji današnjice uče nas kako se odnositi prema novcu i koja je njegova istinska narav. U materijalističko doba doista nam trebaju upute u ovladavanje energijom koja je novac tj. novcem kao energijom.  Novac nije bitan, ali sigurno nije ni nebitan.  U današnje vrijeme on ima specifičnu i dvojaku ulogu, onu vrednovanja i na žalost onu moći, samim time i manipulacije.
Kako znati zbilja primati novac i trošiti novac bez vezivanja za isti? Kako biti protočan!?!? – to nas uče  mnogi  današnji poslanici. 
Novac nije samo bitno zaraditi, već je bitan način na koji ga zarađujemo. Ljudi danas ne mogu uštedjeti  i  jer su isfrustrirani svojim poslom, a nezadovoljstvo hrane impulzivnom potrošnjom, često  izvan vlastitih mogućnosti.
  Trpim ovakav rad pet /šest/sedam dana tjedno = zaslužujem nagradu i neću si je uskratiti.     Otprilike takvo ''pozitivno potkrepljenje'' koristimo u našem amaterskom odgoju sebe samih.  Praksa trpljenja. Osnovana na pogrešnoj teoriji. 
Čovjekov odnos prema materijalnosti jedna je od  temeljnih lekcija na ovome svijetu. Ego po svojoj prirodi posvaja i poistovjećuje sebe do određenog dijela sa onime što posvaja. Predmeti govore o njemu/njoj.  ''Posjedovanje'' i baratanje zgrušanom energijom koju doživljavamo uskim spektrom osjetila i nazivamo ''zlatni sat'', ''sportski auto'' ili ''kuća na moru'' praksa je najčešćeg oblika iluzije materijalnosti. Prastara vijest. Znam.
Einstein je komično sročio kako je materijalni svijet iluzija, iako jedna vrlo uporna iluzija. Bilo da je govorio u vjerskom ili kvantno fizičkom aspektu, bio je u pravu. Onima koji su donekle osvjestili sebe možda nije teško uvidjeti istinitost toga da doista živimo u iluziji ako mislimo da su majica na našim leđima, naš kompjuter i auto za koji smo radili sve te sate doista u stvarnome smislu naši, dio nas, slika nas, naš identitet, ali velikoj većini nas teško je doista zaživjeti  tu spoznaju. Spoznaju da su stvari samo oblik tečne i protočne energije koji poklanjamo svijetu i svijet nam vraća po našem izboru, otvorenosti i mogućnostima. Spoznaja da su stvari doista samo sjena lišća na vjetru za oblačnoga dana.  Kao dio Boga, božanskog plana i volje - one jesu svete, ali opipljive stvari su jednako tvarne i naše koliko i treperavi dim, voda ili zrak. Nitko nema vodu, mi samo koristimo vodu, kanaliramo je.  Zadržavanje vode je, metaforički i doslovno, poremećaj.
Dovoljno je pogledati vlastite roditelje i njihovu životnu borbu za ''srećom'' i ''mirom'', za svojim otokom pod suncem –  materijalnom sigurnošću.  I dalje im grč straha prošarava lica i potkrada san, a vjeru ima klima briga o vječitom sutra. Teško je pojmiti  čovjeku da i bez svega što naoko posjeduje baš ništa bitnoga izgubio ne bi, niti bi mu bilo uskraćeno. Današnji standardi sreće nemaju istinsku vezu sa srećom. No bez osobnoga iskustva takve istine nisu baš na raspolaganju da bi se zaživjele same po sebi jednog. Po prirodi, energija i vjera nisu nešto što će grafikon ili argument učiniti vjerodostojnima. Nećemo moći sve istine matematički opisati. Barem one najveće opiru se djetetu logike. Teško je pojmiti i zaživjeti da ''stvari'' dolaze na najneposredniji način od Boga, i da su tečne, i da nisu mjerilo nas, iako u današnje doba ''govore o nama''.
Također, druga strana medalje je jedna široko rasprostranjena iluzija koja nastaje čak pri samoj duhovnosti ; ona koja se povodi za dojmom da posjed/novac/materijalna dobra bivaju suvišnosti kojih se treba odricati i koje trebamo prezirati . Naravno da nisu. Dijelom je to zastarjeo judeo-kršćanski obrazac koji se izvitoperio ili ostao ''nedotumačen'', a dijelom fatalistička krajnost kojoj je čovjek često sklon. 
Naime, nismo došli da odbacimo stvarnost već da njome gospodarimo. Stvarnost je pitoma i draga živina ako joj pristupamo kao gospodari svoje duše, i služimo. Ali, tko od nas ima hrabrosti služiti? Tko ima hrabrosti biti ponizan? I tko uopće zna, da se time dobije više nego svim zgrtanjima i proračunima? Naime, stvari nisu dobre ni loše, pogrešan  je naš odnos prema njima, a samim time i odnos prema sebi i drugima. Čudnim čudom, oni koji daju i naoko ''rasipaju'' prema drugima i braći - uvijek imaju dovoljno i nikada ne oskudjevaju, dok oni koji zgrću i imaju čitave otoke i spilje bogatstva većinom uvijek trebaju još, ćešće vide ono što im fali, a čemu teži njihovo djelovanje. Zar je teško uvidjeti jednu suptilu zakonitost?
Slično kao i ego (kategorijama omeđeni racio te navigator u fizičkome svijetu) sa kojime se duša združila tako i materijalno  u materijalnom svijetu ima svoje mjesto i svoju svrhu. Nismo bez razloga posađeni upravo u ovim sferama i ovim lekcijama. Svatko od nas ipak ima drugačiju priču, nemamo svi iste lekcije, iste karme, niti iste sudbine. U Božjim očima, barem kako sam ja shvatio riječi onoga čiji pogled je mnogo dublji od moga, za neke je najbolja stvar prosperirati dok je nekima potrebno posve se odreći svih posjeda. Ovisi o slučaju  i lekcijama. Poanta je da se riješimo navezanosti i postanemo protočni. Onaj koji posve ne cijeni novac trebao bi ga početi cijeniti, zaraditi te zavrijediti, onaj koji štuje samo novac mora ga protratiti da bi vidio da novac nije božanstvo, već samo oruđe materijalnog svijeta - a sve to da bi stvari sjele na svoje mjesto, a priča krenula svojim tokom. 
Jer što su doista u svojoj srži – materijalna dobra? Ekonomski i pravno gledano novac je samo apstraktni dug. Prirodoslovno; materija je  zgusnuta energija na nešto sporijoj vibraciji. Mentalno, novac je način vrednovanja sebe i svoga rada, jer je rad temeljni vid funkcioniranja i opstanka u materijalnom svijetu. Još bitnije i posve zaboravljeno - rad je osnovni način slavljenja Boga. Nadalje duhovno, novac je opet samo vid energije i protočnosti kao odnosa sa svijetom i ljudima.
Nekoć prije nije bilo novca, a u nekoj budućnosti opet ga neće biti. Naime, u ovom periodu Zemlje i duhovnog razvoja, po Vedama poznato kao ''kali yuga'' novac postaje mjerilo svega, pa tako i nomen ''propasti'' čovjeka i božanskih vrijednosti. Mi koji živimo u ovome dobu ne možemo funkcionirati bez novca.  Služiti Boga ne znači odreći se materijalnoga. Boga se itekako služi zarađivajući za sebe i svoje te ostajanje čestitim u strukturi  koja okreće leđa pravim vrijednostima. Izazovi i testovi su tu svakoga dana, a mi svakoga dana najčešće nesvjesno donosimo odluku kome doista služimo, i što nam to donosi. 

Robert Marinković

Oduvijek sam sa ljubavlju i poštovanjem zagledao u obrise stare domorodačke civilizacije sjeverne Amerike. U Indijance. Nekako mi je žalosna njihova sudbina koja se odigrala i bila zapečaćena sredinom i krajem 19. stoljeća. Čitajući knjigu o Babajiu ''Ja sam sklad'' nailazim na jedan citirani dokument koji me je duboko taknuo, koji mi se čini bitnim i koji želim podijeliti sa svima koji to žele. Riječ je o pismu, o odgovoru indijanskoga poglavice Seathl vladi Sjedinjenih Američkih Država koja je njega i njegovo pleme urođenika prisilila ''prodati'' svoje tradicionalno lovište i mjesto življenja, praktički svoj čitav način života i život, za svotu od 150 000 tadašnjih dolara. To se dogodilo nakon svih paleži, ratovanja i protjerivanja domorodaca sa tih prostora. Ovo je odgovor jednog indijanskog čovjeka bijelcu koji ga je doveo do ruba egzistencije, ubijao mu narod, otjerao ga sa svoje zemlje i naposlijetku, ponudio u zamjenu za njihov dom određenu svotu i priliku da izumru unutar rezervata koji bi za njih osigurali. Ovaj dokument, kako ga ja vidim, je nevjerojatan oproštaj jedne čitave predivne civilizacije, duhovnosti i filozofije življenja. Jedan obduhovljeni slavujev pijev, prije posljednjeg pada i duge sahrane koja je tada 1850. godine kada je ovo pisano, već neko vrijeme trajala. 
'' Veliki poglavica šalje poruku da želi kupiti našu zemlju. Veliki Poglavica također šalje poruiku prijateljstva i dobre volje. To je veoma ljubazno od njega, jer nam je poznato da je naše prijateljstvo njemu slabo potrebno. Ali razmotrit ćemo vašu ponudu, jer znamo da bi, ako mi ne budemo htjeli prodati zemlju, Bijelci mogli doći s puškama i uzeti nam je.
Kako je uopće moguće kupiti ili prodati nebi, toplinu zemlje? Tako nešto veoma nam je strano. Budući da ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako vi to od nas možete kupiti?
Pokojnici Bijelaca zaboravljaju zemlju svog rođenja kada krenu na put među zvijezde. Naši pokojnici nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka Crvenokožaca. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisni su cvjetovi naša braća; jelen, konj i veliki orao naša su braća. Stjenovite gorske kose, livadski sokovi, ponijeva tjelesna toplina i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kada veliki Poglavica u Washingtonu pošalje poruku da želi kupiti našu zemlju, on mnogo traži od nas. Veliki Poglavica šalje poruku da će osigurati mjesto za nas gdje ćemo moći udobno živjeti onako kako želimo. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Stoga ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako, jer je nama ova zamelja sveta. Ovdje i sada postavljam prvi uvjet -  da nam ne uskratite pravo da posjećujemo grobove naših predaka, prijatelja i djece i da nas ne uznemirujete kada to budemo činili.
Blještava voda rijeka i potoka nije samo obična voda, nego krv naših predaka.  Prodamo li vam zemlju, zapamtite da je ona sveta i ponesite to svojoj djeci , a svaki je odraz duha u jasnoj vodi jezera priča o događajima i uspomenama iz života mnogih ljudi. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naše sestre; one nam gase žeđ. Rijeke nose naše kanuo i hrane našu djecu. Prodamo li vam zemlju, morato to imati na umu i o tome poučavati svoju djecu: da su rijeke vaše i naše sestre, te im treba iskazati ljubaznost kao prema rođenim sestrama. 
Crvenokožac je uvijek bježao od Bijelaca kao što planinska magla bježi pred jarkim suncem. Ali pepeo je naših otaca svet. Njihovi su grobovi sveto tlo, isto kao i ova brda, ovo drveće; ovaj nam je komad zemlje svet.
Mi znamo da nas Bijelci ne razumiju. Njima je svaki komad zemlje isti kao i svaki drugi jer su oni stranci koji dolaze noću i uzimaju od zemlje sve što im treba. Zemlja im nije sestra, već neprijateljica; kad je osvoje, idu dalje.
Bijelac ostavlja grobove svojih predaka za sobom i ne mari za njih. . on otima zemlju svojoj djeci i za to ne mari. Zaboravlja na grob svoga oca i na pravo svoje djece na rođenje. Prema svojoj se majci zemlji i prema svom bratu nebu ponaša kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao ovce ili sjajne ogrlice. S takvim apetitom proždrijet će zamlju i za sobom će ostaviti pustoš. Ne znam. Naš je način života različit od vašeg. Pogled na vaše gradove zadaje bol očima Crvenokožaca. No možda je to zato što je Crvenokožac divljak i što ništa ne razumije.
Nema tihih kutaka u gradovima Bijelaca, nema mjesta na kojem bi se čulo šuštanje lišća u proljeće ili zujanje krila kukaca.
Međutim, možda je to zato što sam ja divljak i što ništa ne razumijem.
Izgleda da buka samo vrijeđa uši. Ali kakav je to život ako ne moćete čuti usamljeni krik mračnjaka ili svađu barskih žaba? Ja sam Crvenokožac i ništa ne razumijem.
Indijanac voli nježan dašak vjetra nad zrcalom jezera, sam miris vjetra pročišćen podnevnom kišom ili osvježen mirisom bora.
Zrak je dragocjen Crvenokošcima , jer sve stvari dijele isti dah: zvijeri, drveće, čovjek – svi oni dijele isti dah. Izgleda da Bijelac i ne primjećuje zrak koji udiše.  Poput čovjeka koji već danima umire, neosjetljiv je na smrad.
Međutim, prodamo li vam zemlju, znajte da nam je zrak veoma dragocjen i da zrak dijeli svoj duh sa svim životom na zemlji. Vjetar koji je našim djedovima podario pravi dah, prima i njihov posljednji izdah.
A ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje i Bijelac može osjetiti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju.
Odlučimo li je prihvatiti, postavit ću drugi uvjet: Bijelac se mora ponašati prema životinjama kao prema vlastitoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem ni jedan drugi način. Vidio sam na tisuće bizona u preriji ostavljenih da trunu jer ih je Bijelac ubijao iz vlaka koji je jurio.  Ja sam divljak i ne mogu razumjeti kako može biti važniji željezni konj koji se dimi, od bizona kojeg ubijamo samo zato da bi smo preživjeli.
Što je čovjek bez životinja? Kad bi sve životinje nestale , ljudi bi umrli od velike duhovne samoće. Jer što god da se desi životinjama , uskoro će se desiti i s ljudima. Sve su stvari međusobno povezane. 
Morate svoju djecu učiti o tome da je tlo pod njihovim nogama pepeo njihovih djedova. Kako bi naša djeca poštivala zemlju  recite im da je zemlja bogata životima naših rođaka. Učite djecu o onome o čemu mi učimo svoju, o tome da je zamlja naša majka. Ako pljuju po zemlji, ljudi pljuju po sebi samima.
Znamo ovo: zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Mi to znamo.
Sve su stvari međusobno povezane, poput krvi koja sjedinjuje jednu obitelj. Sve su stvari povezane. Što god se desi zemlji desit će se i sinovima zemlje. Čovjek nije istkao paučinu života, on je samo jedna od njezinih niti. Što god čini paučini, čini samome sebi.
Ali razmotrit ćemo vašu ponudu da idemo u rezervat koji bi ste osigurali za moj narod. Živjet ćemo odvojeno i u miru. Malo je važno gdje ćemo provesti preostale dane; nema ih mnogo. Naša su djeca vidjela svoje očeve ponižene i poražene. Naši su ratnici su postiđeni te provode svoje dane u besposlici i pijanstvu. Još nekoliko sati, još nekoliko zima i nijedno dijete iz velikih plemena koja su nekoć nastanjivala ovaj široki prostor ili u manjim skupinama lutala po šumama, neće preostati da nariče na grobovima naroda nekoć moćnog i punog nade kao što je i vaš.
A zašto da tugujem na svojim narodom? Plemena čine pojedinci, a i oni nisu ništa bolji od plemena. Ljudi dolaze i odlaze poput morskih valova. Takav je prirodni poredak. Čak ni bijelac čiji je Bog hodao i razgovarao s njim kao prijatelj s prijateljem, ne može umaći zajedničkoj sudbini. Nakon svega, mogli bi smo biti braća. Vidjet ćemo.
Jedno znamo sigurno, a Bijelac će to možda tek otkriti jednoga dana- naš je Bog isti taj Bog. Možete vi misliti da ga posjedujete onako kao što želite posjedovati našu zemlju, ali to je nemoguće. On je Bog svakog čovjeka, a svojim milosrđem obasipa jednako Crvenokožce kao i Bijelce. Zemlju smatra dragocjenom, a ugrožavate li zemlju, vi iskazujete svoj prezir prema Stvoritelju.
I Bijelci će jednom nestati; možda i brže nego ostala plemena. Zagadite li svoju postelju, jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću.
Ali u svom nestajanju, jarko ćete sjati, ražareni snagom boga koji vas je doveo na ovu zemlju i radi neke posebne svrhe omogućio vam da vladate nad ovom zemljom i Crvenokošcima. Ovakva sudbina nama ostaje tajnom jer ne razumijemo, da svi bizoni moraju biti pobijeni, a divlji konji ukroćeni, da tajna mjestašca po šumama budu obilježena mirisom mnoštva ljudi, a pogled na zrele brežuljke zatrpan telefonskim žicama.
Gdje je šikara? Nema je više.
Gdje je orao? Nema ga više.
Kraj života i početak preživljavanja.
Stoga ćemo razmisliti o vašoj ponudi da kupite našu zemlju. Ako je prihvatimo, to će biti zato da sebi osiguramo rezervat koji ste nam obećali. Možda ćemo tamo moći proživjeti svoj kratki vijek onako kako želimo. Kada i posljednji Crvenokožac nestane sa lica zemlje , a sjećanje na njega među Bijelcima bude samo mit, ove će obale vrvjeti nevidljivom smrću moga plemena. Moje pleme voli ovu zemlju kao što novorođenče voli otkucaj majčinoga srca.
Bijalac nikada neće biti sam. Neka samo bude pravedan i ljubazan prema mome narodu jer mrtvi nisu potpuno nemoćni.
Zar sam rekao ''mrtvi''? Ne postoji smrt. Radi se samo o promjeni svijeta.
Tako, ako vam prodamo svoju zemlju, volite je kao što smo je i mi voljeli. Brinite se o njoj kako smo se i mi brinuli. Sačuvajte u mislima sjećanje na nju onakvu kakvu ste ju preuzeli.
Sa svom svojom snagom, sa svim svojim umom i sa svim srcem čuvajte je za svoju djecu i volite je...kao što Bog sve nas voli. Jedno sigurno znamo. Naš je Bog isti Bog. Zemlja mu je veoma dragocjena. ''

Robert Marinković

Nevjerojatno koliko smo premreženi 'znanstvenim teorijama' i 'znanstvenim istraživanjima', gdje nam se ne dozvoljava da razmišljamo kao SLOBODNI ljudi. Znanost se davno prodala sa škude, gdje nam se pod utjecajem farmaceutskih i doktroskih kartela serviraju informacije neprovjerene i životno opasne.