U bajkama i pričama sakupljena su životna iskustva i mudrosti. Bez obzira na podrijetlo priče njihova snaga tumačenja života je univerzalna. Kroz prepričavanje do nas će doći elementi zemlje iz koje je priča potekla, no taj folklorni aspekt je poput scenskog ukrašavanja, dok je srž same priče univerzalna za ljudski rod. Sve što preživi stotinama godina i nastavlja se prepričavati nosi u sebi poruku namijenjenu čovjeku, poruku snalaženja u igri života. Kroz folklorni dio neke bajke možemo pratiti tragove običaja pojedinih naroda koji su se izgubili ili zaboravili razvojem civilizacije. Taj dio u sebi nosi djeliće predačkog odnosa prema prirodi, načine “razgovora” s prirodom. No, srž, univerzalne poruke unutar neke bajke ili priče donose nam još veće razumijevanje prirode u nama samima i oko nas. Koliko god se civilizacijski razvijali i stvarali pravila života unutar zajednice postoje u nama svevremene ili bezvremene sile prirode. Mnogo toga smo potisnuli u kutke zaborava, mnogo toga smo odbacili kao nepotrebno, a većinu toga smo promijenili vlastitim pravilima. Ta pravila često su ubojice pozitivnih snaga u nama, prirodnih sila koje su nam služile za zaštitu. Potiskujući zdravu prirodu napravili smo prostora razarajućim djelovima prirode unutar nas. Zvuči paradoksalno, ali kada silnim pravilima i potiskivanjma sebe odlučimo da će jedan dio naših sposobnosti ili alatki imati prioritetnu moć nad ostalim djelovima, mi zapravo gubimo sposobnost djelovanja u ravnoteži. Najčešće biramo racionalno upravljanje svojom prirodom u pokušaju stvaranja sigurnosti, skrbeći o strahovima, bolima, osjetilnim dojmovima kao o neprijateljima koje se može savladati jedino racionalnom obranom, negacijom, zatvaranjem očiju, neprihvaćanjem, nepriznavanjem. Oslanjajući se na taj dio našeg bića stvaramo razne formule i pravila po kojima bi se moglo izbjeći suočenje. Time gušimo instikte, a intuiciju i osjetilne dojmove tumačimo pogledom koji nam odgovara, koji odgovara pravilima po kojima smo uredili naše živote. I zapravo gubimo kontakt sa zdravim djelovima prirodne sile u nama. Produbljujemo jaz. Otvaramo vrata onim djelovima naše prirode od kojih bježimo. Hranimo pravilima i formulama ono s čime se izbjegavamo suočiti. Time jačamo razarajuću silu u sebi koja čuči unutar naše psihe. Sve unutar i van nas odvija se u ciklusima života i smrti, život unutar sebe ima dinamiku napetosti. Stvaranje ima svoju drugu stranu razaranje ili destrukciju. Putujući životom upoznajemo njegovu dinamiku i učimo postići ravnotežu unutar te dinamike. Promatrajući prirodu unutar i van nas stječemo razumijevanje o putu, dobivamo vječnog, univerzalnog učitelja kojeg su poznavali i naši preci. Ostavili su nam zapise o tom putovanju, prenijeli mudrosti, između ostaloga u formi bajki i priča koje su sačuvane do danas. Svatko od nas posjeduje svoju osobnu istinu no postoje i univerzalne istine koje su zajedničke ljudskim bićima i koje su iz tog razloga preživjele unutar dugih vremenskih perioda.
I tako uz pomoć bajki i priča dotičemo iskustva koja su svevremena, koja su nam bliska. Imamo uvid o tome da nismo sami u onome što nam se zbiva, što doživljavamo, da su i mnogi prije nas nailazili na jednake prepreke, na destruktivne, razarajuće elemente kao i na stvaralačke, konstruktivne. Bajka nije iluzija, ona je put prema vraćanju vlastite snage, put prema pobjedi nad raznim pogubnim silama koje nas zarobljavaju. Iluziju stvara čovjek koji izbjegava suočavanje s tim silama pa preuzima samo kraj neke priče u stilu “živjeli su dugo i sretno do kraja života” kao dokaz da su bajke krivci za mnoge promašene živote. Površno uzimanje bajke ili priče kao slike bez tona karakteristično je za razarajuću silu u nama.
Tumačenje bajki i priča jest tumačenje života, načina kako da prepoznamo koju od tih sila i kako da se zaštitimo, obračunamo s onim što je razarajuće za nas.
Daniela Peović Iyalaje
Cijeli život sam pisala, čini mi se da sam izašla iz majke sa olovkom umjesto pupkovine. To što pišem od kada pamtim sebe ne znači i da sam pisac. Naprosto sam imala potrebu da bilježim osjećaje. U početku sam bilježila samo bolne osjećaje, kasnije me pisanje obuzelo pa sam bilježila i lijepe, razmišljanja, ideje, crtice u prolazu kako sam voljela zvati iznenadna nadahnuća od jedne ili dvije rečenice ili bi to nazivala svojim haiku zabilješkama.
Ela je voljela Ognjena. Čim ga je ugledala odmah ga je zavoljela. Pokrenulo se u njoj nešto neizrecivo, snažno i nepoznato...Prve godine rijetko su bili zajedno i vrlo rijetko se čuli telefonski. Premda je čeznula za češćim susretima u početku joj je odgovarao takav način druženja. Osjećala se nezrelom, neiskusnom i nedovoljno dobrom za čvršću uzajamnost koju je priželjkivala. Odlučila je iskoristiti to vrijeme u kojem nisu zajedno kako bi očistila sebe i svoje mrakove, sjene prošlosti, kako bi otvorila put za ispunjenje svojih čežnji. Motivacija rada na sebi bila je želja da se približi Drugome. A Drugi je za nju bio božanstvo u ljudskom obličju. Prošle su godine u njenom trudu i radu na sebi, mnogo padova i uspona. Rasla je i učila suočavajući se sa vlastitim strahovima, marljivo gradeći sebe kako bi bila dostojna Drugoga. Ipak, uzajamnost i približavanje kao da su izmicali sve dalje kako je ona postajala bliža sebi.
Žena dođe s posla kući i s vrata krene prepričavati mužu sve događaje toga dana. O svojim nesporazumima na poslu, osjećajima u vezi toga, svađi s nadređenim. Iz nje izađe bujica puna detalja. Muž sjedi i šuti. U njemu počinje unutarnji monolog u stilu :” Što ona hoće od mene? Što bih ja sad trebao uraditi? Želi li da nalupam šefa? Da riješim njene probleme? Što hoće od mene? Žena gleda kiselo lice svoga muža i zaključuje kako nije čuo ni riječi i kako je nezainteresiran za ikakvu komunikaciju.
Tridesetpetogodišnja Ana bila je potpuno slomljena nakon prekida dvogodišnje veze. 
