Svi ste barem jednom iskusili strah. Onaj trenutak kada vam se stisne grlo, srce počne brže udarati, kada se osjećate kao da ste pojeli tonu kamenja koje vas je prikovalo za mjesto na kojem upravo stojite. Nakon toga može slijediti udar adrenalina koji vas pokreće sa mjesta i stvara hrpu grozničavih misli. Sve to mogu biti nijanse ovisno naravno da li ste se upravo suočili sa gladnim lavom usred Afrike ili sa nekim svojim unutrašnjim strahom koji je isplivao na površinu od tko zna kada. Vi pri tom prolazite kroz vlastita iskustva života i učite nešto novo. I to bi bilo sasvim ok, jer zbog toga ste i došli u ovaj život.
Već su davno prošla vremena kada nije postojao televizor i kada su se večeri provodile u slušanju priča starijih. Kada su djeca radila sama igračke i kada se riječ „trač“ nije poznavala kao nešto svakodnevno. Sve to pretvorilo se u današnji način druženja, u nešto što u puno slučajeva manje nalikuje na druženje, a više u društveni događaj na kojem se ocjenjuje hrana postavljena na stol i odjeća prisutnih (čast iznimkama).
Da li ste se ikada potpuno iskreno zapitali što vi želite? Sigurno jeste, bezbroj puta. I vjerojatno vam se kao odgovor nametnulo ono što u tom trenutku svoga života priželjkujete. To može biti neka stvar ili osoba, neki događaj ili samo emocija. Zapravo nije bitno. Jer kada se (i ako se) to ispuni vi krećete sa svojim životom dalje. Jednostavno vremenom zaboravite što ste željeli u proljeće prije jedno tri godine. Možda se i sjetite ako je to bila neka veća stvar ili događaj ali većinu toga ste zaboravili.
Bio je posljednji jesenski dan, listovi su počeli svoj ples sa vjetrom dok se sunce istovremeno šepurilo nebili zagrijalo zrak koji se sve više i više hladio. Obukavši jaknu izašla sam na put i krenula prema plaži. Što sam joj se više približavala u nosnice mi se uvlačio onaj poznati miris, a usta su počela osjećati sol. Kako predivan osjećaj, pun prepuštanja svijetu i svemu što nas okružuje.
Tiho poput snježnih pahulja dotaknula je zemlju. Nije bilo moguće ne pomisliti da je taj pokret najelegantniji pokret koji se pri doticanju zemlje može proizvesti, pun osjećaja prema toj smeđoj tvorevini koja joj je toliko dugo predstavljala jedino utočište u ovom svijetu.
Prolazim kroz svijetla koja svojim sjajem osvjetljavaju sve moje poruke, sve moje unutarnje zapise. Puštam ih da ih rasvjetljavaju, možda ih onda i ja budem jasnije vidjela. Osjećaji koji pri tom naviru dokazuju mi vlastito postojanje, ono nestalno kao i ono stalno koje stalno pokušavam izbjeći misleći kako ću se na taj način provući kroz ovaj otvor koji većina zove život.
Lagano se približavala kući gledajući posljednje pahulje kako plešu svoj ples sa vjetrom. Jučer su rekli da se približava zatopljenje i ona mu se iskreno radovala. Dosta je bilo ove zime i hladnoće, njeno tijelo zaželjelo se sunca i veselja koje ono donosi
točka,
