Mnogi ljudi razmišljaju crno-bijelo. Navikli su skladištiti stvarnost u ekstremne, suprotstavljene ili-ili kategorije: dobro ili loše, pravo ili krivo, istinito ili lažno. Ta podjela se odvija automatski, kao da u glavi postoje dvije police: jedna označena plusom, druga minusom. Sve što treba učiniti je - kvalitetno sortirati. No, to kvalitetno sortiranje (ako na raspolaganju imamo samo dvije police) nije nimalo jednostavno, jer su i ljudi i život zapravo vrlo kompleksni, odnosno šareni.Ako zamislimo da kistom zagrabimo malo crne, pa malo bijele boje, pa opet malo crne, pa malo bijele, slika koju ćemo dobiti će zasigurno biti siva. Slična je situacija s crno-bijelim razmišljanjem – takva, pojednostavljena stvarnost ne obiluje bojama. Iako će se većina ljudi složiti kako je crno-bijelo razmišljanje prejednostavno i samim time, nerealno, ipak će se mnogima po glavi vrtjeti misli kao što su: Je li partner s kojim sam sada «onaj pravi» ili je «krivi»? Je li moja prijateljica dobra ili loša? Jesam li pametan ili glup? Je li život pravedan ili okrutan?
„Sad kad smo pronašli ljubav, što ćemo učiniti s njom“ pjeva jamajkanska grupa Third World. Ljubav je velika tajna, njome smo fascinirani, za njom svi čeznemo. Zašto onda donosi toliko boli, zašto sve više brakova završava razvodom?
Dharma, što je to? Možda ste o tome nešto načuli iz istočnjačkih učenja – to je nekakvo budističko učenje, „put prosvjetljenja“, nešto slično. Iako dharmu razne ezoterične škole različito interpretiraju, osobno mi je najzanimljivija ona dharma koja se najbolje može iskoristiti u svakodnevnom životu, daleko od ezoterične mistike samostana u Tibetu. Taj je koncept dharme možda bliži tibetanskom budizmu, ili bliskim mu tantričkim učenjima. Dharma u direktnom prijevodu znači „ispravnost“ ili možda čak i „dužnost“. Dužnost? Zvuči kao nešto čemu, u obilju ostalih oslobađajućih samoaktualizacijskih tehnika koje nam se nude, sigurno nećemo potrčati u susret.
Bili mi toga svjesni ili ne, međusobno smo povezani milijunima niti, vidljivih i nevidljivih. Od samoga rođenja pripadamo određenoj grupi i te smo pripadnosti svjesni znatno prije no vlastite individualnosti. I kasnije tijekom života ulazimo u razne vrste odnosa s ljudima oko nas. U svakom se od njih ponašamo različito, u svakom od njih živimo neke druge dijelove sebe.
Teško bolesna, jedna se žena danima borila sa smrću. Odjednom je obuze osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred stolcem samoga vrhovnog suca
Vrste kriza što potresaju živote ljudi koji mi se obraćaju za pomoć različite su: od velikih životnih kriza poput bolesti (vlastite ili, pak, bolesti i/ili smrti bliske osobe), problema u školi/fakultetu/na poslu, problema u odnosima s ljudima (posebice u partnerskim i/ili obiteljskim odnosima) do različitih oblika ovisnosti, strahova i anksioznosti, depresije, osjećaja nedostatka smisla života… Ono što je svim tim ljudima zajedničko jest da su na neki način došli do točke u kojoj ne mogu naprijed sami te im je potrebna pomoć i podrška stručne osobe.
Naši su životi priče. Ponekad, međutim, svoje priče ne prepoznajemo dok se odvijaju pred nama. Premda katkada maglovito naslutimo da je naša priča jedinstvena, vrijedna razmišljanja. Možda bismo dobro postupili kad bismo meditirali o svom životnom putu i povremeno si postavljali pitanja kao što su: "Tko sam? Koja je moja svrha? Kakvim putem želi ići moje srce?" te pažljivo osluhnuli ono što se iz tog spokoja i tišine s vremenom pojavi. Jer svaki je život jedinstvena priča, istkana od brojnih podpriča, zapleta, tokova i vremena. Već i nejasna slutnja naše priče omogućit će nam da više budemo stvaraoci, a manje žrtve vlastitoga života. 
Tajna slobode je naše osobno pristajanje na svoju sudbinu. 
Nije istina da je život niz problema koji se redaju jedan za drugim… nego je to jedan problem koji se neprestano ponavlja. 
Jeste li ikada vidjeli nesretnoga konja? Jeste li ikada vidjeli pticu u depresiji? Jedan od razloga zašto ni ptice niti konji nisu nesretni jest taj što ne pokušavaju impresionirati druge ptice niti konje. 
Zaluta jedan čovjek u zemlju luđaka. Na putu sretne grupu ljudi koja je izbezumljena bježala od žitnoga polja. Kad ih neznanac upita što se dogodilo, odgovoriše mu da je u polju neko strašno čudovište. Zaintrigiran, čovjek odluči sam istražiti o čemu je riječ te se uputi prema polju gdje, na svoje iznenađenje, ugleda običnu lubenicu… 
